Još nije ni uzletela na Zlatiborsko nebo, a Zlatiborci su je već zavoleli, pa su đuture, svečano i ponosno,
dolazili na mobu da pomognu njeno uspravljanje. Oni bi je digli u još veće visine da se sa nje vidi cela Srbija,
i u njoj Zlatibor – najlepši biser među biserima Srbije. Ko nije od nas sanjao da leti iznad mirisnih livada Zlatibora,
povrh zavejanih borova okićenih ledenim ukrasima kao u zimskoj bajci o Snežnoj kraljici.
A gondolom će leteti oni mnogi koji veruju i dođu da se uvere da je priroda najverniji i najbolji prijatelj čoveku.
Leteće oni koji žure da najbrže stignu do snežnih staza čarobnog Tornika da što duže uživaju u toj čaroliji.
Sećam se kako su nekada Splićani, zaljubljenici i svoj grad, pevali :
– Ća je pusta Londra, kontra Splitu gradu,
ća su Himalaji, kontra Marjanu?
A Zlatiborci, ponosni na svoju planinu i gondolu na njoj, govore :
– šta je pusta Venecija prema Zlatiboru, kad gondole Zlatiborske nebom plove.
Koliko će nebeskih prijateljstava početi, koliko će nebeskih ljubavi buknuti,
koliko će se žena pomiriti sa muževima u gondolama povrh Zlatibora?
A koliko inspiracija?
Koliko slika, pesama, priča?
I radosti !
Gondola Zlatiborska !
Rade Vergović, akademski slikar